Kako sam prihvatio bol, tako sam prihvatio sebe

Kao ljudi navikli smo na ugodu. Jednostavno volimo da je sve med i mlijeko. Lakše je tako. Da teče život poput planinskog potoka, prozirnog, osunčanog suncem, bezbrižno pozdravljajući cvijeće u punom sjaju proljeća, koje se sunča i hrani vodom potoka, koje je upravo zahvaljujući tome potoku tako lijepo. Svi mi želimo biti taj potok u našim životima i u društvu u kojem živimo.

Kako lako zaboravimo da priroda ima više lica. Da i taj potok povremeno postane bujica i pomete sve pred sobom, ostavljajući prizor koji i nije tako lijep, ili presuši i ostavi na milost i nemilost prirode sve koji o njemu ovise. Iako smo dio te iste prirode i njenih utjecaja, utjecaja životnih prilika, ne prihvaćamo život kada nas okolnosti iz istog tog potoka pretvore u neki drugi oblik postojanja. No to je život, a život ponekad ima drugačije planove osim ugodnog žuborenja u proljeće. Nekada donese led, nekada bujicu, a ponekad i sušu. Kada prestanemo žuboriti okrenemo se boli i odbijamo je, ne shvaćajući poruku koji život ima za nas. Ciklus života nosi svakakve prilike i neprilike.

Bol u nama nam pokazuje što je to poremetilo naše žuborenje, naš tok, kako bi se mogli ponovno uskladiti i kada bude vrijeme ponovno teći i biti još ljepši dio krajobraza koji živi i daje život svima oko sebe.

Prva reakcija je da želimo spriječiti bol, na bilo koji način ju zatomiti. Odbijanje i pružanje otpora u tom slučaju nije korisno. To je kao da nas boli prst i mi ga zbog toga želimo odrezati, što na neki način i učinimo. Kada bi se sprijateljili s boli, obratili pažnju na to što nas boli, dopustili toj boli da se izrazi na koji god način želi i nježno joj pristupili, dali joj ljubav tada bi na tom mjestu opet potekao i zažuborio potok života.

Bol u tijelu, neovisno o kojem stupnju i situaciji se radi, je samo nakupina emocija koju smo zanemarili, koju nismo htjeli pogledati dok smo bezbrižno tekli životom. Nismo im dopustili da se izraze i tražeći pažnju emocije su se počele pretvarati u bol. Kao dijete kojem ne poklanjamo pažnju i ljubav počele su raditi što god je potrebno kako bi je zadobile, kako bi se o sebi pobrinuli.

Svaka naša stanica je to malo dijete koje traži pažnju i ljubav. Svaka stanica živi svoj život kako bi mi mogli živjeti svoj. Mikrokozmos i makrokozmos su uvijek povezani i nastoje biti usklađeni. Priroda života je sklad. Tijela, uma i duše. A sve što se traži od nas samih je da između tih dijelova nas uvijek teče ljubav. Bili prekrasni proljetni potok, bujica ili presušeni potok koji i dalje negdje izvire, iako ne teče na tom mjestu na kojem je naša pažnja, u trenutku koji gledamo.

Ponekad je potrebno skrenuti pažnju i pogledati u taj dio sebe, potražiti i vidjeti širu sliku, napraviti korak naprijed kroz novu perspektivu, prihvaćajući pri tome životne prilike, kakve god one bile.

Ako pružamo otpor, koliko god nam nije prijatno, mi povećavamo otpor i u tome što želimo izbjeći, dajemo veću snagu tome što nas tišti. Unutar sebe, u odnosima s drugim ljudima, u poslu, možemo i trebamo primijeniti isti princip.

Mi u biti i jesmo u većini voda koja je najbolja kada neprestano žubori. I u redu je ako i nije tako. No ako namjerno u sebi stvaramo presušene rukavce i bujice kako bi silom ostali prekrasni radimo protiv sebe. Probajte zamisliti da ste milijuni malih potočića od kojih neki prekrasno teku, ali većina su presušeni rukavci i razbuktale bujice unutar nas koje uopće ne primjećujemo. Koliko je to odbačenih dijelova nas samih koji žele biti prihvaćeni. Koliko se brinemo o sebi, tako izgleda i naša unutrašnjost, ali i naš život koji je odraz našeg unutarnjeg stanja.

Sve u nama teče, sve je energija, naše emocije i misli. Kada nastane disbalans, želimo da sve opet teče mirno i radosno. Kada postavimo obrane i blokade, ponekad je potrebna bujica da sve to odnese. Ali i s bujicom treba pažljiv biti. Kao i priroda život ima načine da se izbalansira. Mi sami biramo na koji način ćemo to napraviti. Hoćemo li koristiti bujice koje se mogu pojaviti u bilo koje dijeli našeg života, u obitelji, na poslu, našim odnosima ili ćemo se uskladiti drugačijim pristupom? Sve kako bi život tekao neometano i u svom najbolje mogućem tijeku.

Načina usklađivanja ima bezbroj. Koji god vama odgovara je odličan. Pristup koji sam ja izabrao usklađivati svoje unutarnje tijekove je Reiki. Krajnji doseg osobnog razvoja kroz Reiki je satori (prosvjetljenje) koje je potpuna opuštenost, tijela, uma. Sve je povezano, a Reiki kao takav djeluje na cjelokupno biće istovremeno. Volim i jogu, meditaciju, ples, šetnju prirodom, smijeh, tuširanje ili kupanje u moru. Svaka takva aktivnost mi pruža nešto, novi način otkrivanja gdje je neki dio mene koji traži biti prihvaćen, koji traži ljubav. Obratite se tim dijelovima sebe, popričajte s njima i pružite im ljubav. Mi smo u većini voda. Voda s lakoćom prima emocije koje joj šaljemo. Ako joj šaljemo ljubav, ponijet će je u svaku našu stanicu, a tada i sami postajemo ljubav.

Afirmacija sa kojom možete raditi: Volim se i poštujem dubinski upravo takvog kakav jesam.

Imate pitanja ili želite naučiti tretman? Slobodno se javite :)

  • This field is for validation purposes and should be left unchanged.